Novinarstvo, marketing, bubnjevi, čitanje, pisanje i genetska nespremnost za učešće u velikim grupnim dešavanjima. Bivši (a sebe smatra i sadašnjim) profesionalni novinar na radiju i u štampi. Konsultant za marketing i autor brojnih profesionalnih članaka o digitalnoj i analognoj komunikaciji, kao i sedam knjiga na razne teme. Poslednjih sedamnaest i po godina proveo u Londonu, sa karijerom stratega u nekoliko oglasnih agencija i, u zadnje dve i po, u Guglovomkreativnom timu ZOO. Sada ponovo živi u Beogradu. Predavač na katedri za…
Jedan bauk kruži svetom: bauk sumraka mnogih zanimanja i profesionalnih zvanja pod nezaustavljivim pritiskom modernih tehnologija. Strašilo koje ga nosi su dva združena fenomena: automatizacija svega i sve prisutnija ‘kognitizacija’ našeg okruženja – proliferaciju ‘pametnih’ uređaja i sistema, često podržanih različitim nivoima veštačke inteligencije (AI). Slogan sudnjeg dana je ‘Roboti dolaze’. Scenario ovog profesionalnog Ragnaroka ima sledeći narativni luk: pametna automatizacija je toliko napredovala da nas za nekoliko godina očekuje novo masovno izumiranje mnogih profesija; ono će pogoditi stotine miliona zaposlenih globalno; čak i tradicionalna nemanuelna zanimanja – vozači, referenti, PAs, prodavci, advokati, lekari – su sada pod udarom; sve što može da se algoritmuje, biće; posledica je slom tradicionalnih ekonomija, proizvodeći višak radne snage koja neće imati zaradu da kupi sve što superefikasne kompanije stvaraju…
Trenutno pitanje od nekoliko trilijardi dolara je ‘da li će se ovaj scenario stvarno desiti’? Mišljenja su podeljena, od onih koji su ozbiljno zabrinuti, do onih koji podsećaju da smo ovo već doživeli nekoliko puta u poslednjih stotinak godina i da smo na kraju uvek izlazili u boljoj formi – bogatiji, zdraviji i obrazovaniji – nego ranije. Kome danas treba nekoliko miliona nekadašnjih telegrafskih i telefonskih operatera, kada nam fale ‘user experience’ dizajneri i ‘full stack developeri’? Smrt starih zanimanja će kreirati, i već kreira, potrebu za novima. Biće posla za svakog.
Ali…
Nema sumnje da je, uprkos prilikama, trend kognitizacije kvalitativno drugaciji od starih i zahteva nove načine razmišljanja, obrazovanja, razvoja i organizacije da bi se uspešno iskoristio na ličnom i organizacionom nivou. Na bazi mog ličnog iskustva evolucije i rada na nekim od najrazvijenih svetskih tržišta, i u nekim od vodećih svetskih kompanija u ovom prostoru, set nove optike za prilagođavanje i uspeh u novom okruženju mora u sebi da ima i sledeća ‘sočiva’:
- Priroda sve više modernih zanimanja i okruženja je hibridna – takozvana polja specijalizacije se šire i sve više zahtevaju neobične mešavine znanja: stručnjak za robotiku treba da poznaje Piksarove (i Diznijeve) principe animacije i antropomorfizacije neživih objekata; programer interfejsa mora da poznaje psihologiju korisnika; auto inženjer mora da razmišlja o muzici i tonovima koje auto proizvodi (motor, vrata, signalizacija); inženjer mostogradnje mora da zna 3D modeling i štampu…
- Moderna zanimanja i poslovna okruženja su previše kompleksna za jednu osobu – timski rad je sada skoro svuda pravilo, ne izuzetak, čak i u tvrdokornim kreativnim zanimanjima kao što su dizajn, oglašavanje, pisanje TV serija i slično; još je više slučaj u drugim, organizaciono i logistički kompleksnim okruženjima… Kako se često kaže, ‘u modernom biznisu, jedinica za završavanje posla (unit of delivery) je tim’.
- Brzina modernog tržišta, hibridnost zahteva i proliferacija ‘masovne kastomizacije’ zahtevaju agilnije strategije i načine rada. Ovo predstavlja veliki izazov za tradicionalne načine prepoznavanja talenta, regrutovanja, interne organizacije, ličnog i timskog usavršavanja. ‘Upravljanje kulturom’, uloga svrhe kompanije (purpose) i internog narativa baziranog na ‘mantrama’ postaje sve veća.
Ova tri ‘sočiva’ su ključna. Ona takođe ogoljuju ogromne deficitarnosti globalnog (i našeg, lokalnog) formalnog obrazovanja, ali i naših percepcija o tome šta ‘rad na sebi’ u stvari podrazumeva. Tradicionalnih šest ‘mekih’ veština je odlično mesto da se počne. Duboka stručna ekspertiza u novom okruženju, ako nema ovih veština, je sve manje na ceni. ‘Usamljeni kauboji’ sve više moraju da zasluže mesto za (zajednickim) stolom. Priča je, međutim, još malo dublja. Sadašnji formalni obrazovni sistem je nepopravljivo zastareo. Kreiran je početkom 20. veka s ciljem da ruralnu populaciju kondicionira za rad u gradskoj fabrici. Od svih okruženja koje imamo u modernom društvu, školstvo je najmanje evoluiralo. Zato i dalje imamo zvono koje označava kraj časa – navikavanje na zvono i sirenu u fabrici… Kako je to fantastično objasnio prof. Tod Rouz u svojoj knjizi ‘Kraj proseka’, školski sistem je pravljen na proseku, koji postoji na grupnom, ali ne i na individualnom nivou; deca se stimulišu da budu ‘tu negde u proseku, ali malo bolji od njega’. Ne mnogo bolji; s njima ne znamo šta da radimo. To je jedan od razloga što moderna društva i biznisi – s izuzetkom Silicijumske doline – nisu mnogo dobri u definisanju i prepoznavanju talenta.
Talentu treba kontekst, pa je jedna od prvih stvari kod regrutovanja – i kod razmišljanja o ličnom unapređivanju – odgovor na pitanje ‘koja vrsta veština mi treba s obzirom na ovaj specifični kontekst’ (tim ili radno mesto)? Na primer, šta je ‘dobar komunikator’? Na prezentacijama, u malom timu, u velikom timu, jedan-na-jednog, prema starijima od sebe, ili mladima od sebe, na konferencijama ili na malim intimnim sastancima? To su sve posebne komunikacione veštine… Koja nam je važnija za kontekst radnog mesta? I koju od njih mašine ne mogu da rade tako dobro?
Svi mi imamo svoje, kako je to nazvao prof. Rouz, ‘reckaste profile’ ( jagged profiles) – dobri smo u nečemu i ne tako dobri u nečemu drugom – i posao moderne firme je da ustanovi koje vrste reckastih profila imaju pojedina mesta u organizaciji i da onda traže komplementarne pojedince.
To nije nauka koja se trenutno mnogo primenjuje, niti koncepti koji se univerzalno raspravljaju… Isto je sa ličnim usavršavanjem. Učenje je sada naša lična stvar, u velikoj meri, posebno nadogradnja svega što smo možda pokupili u formalnom obrazovanju. Moramo da odgovorimo na agilnost vremena agilnošću naše psihologije. Gornja pretnja da više nećemo imati stabilno zanimanje za čitav život nije pretnja, nego sjajno obećanje! Imaćemo prilike da naučimo nekoliko različitih veština u životu, da budemo dobri u nekoliko stvari, da proširimo vidike, da obogatimo životno iskustvo…
Promene mogu da se čitaju kao nestabilnost i pretnja, ili kao prilike za intelektualno, stručno i lično obogaćivanje. Zatupljujuća droga sadašnjeg školskog i profesionalnog okruženja je rutina. ‘Istost’ je ugrađena u sam DNK sistema, stimuliše uniformnost, standardizaciju, industrijski način isporuke fiksnog ‘znanja’. Ali nema fleksibilnosti, agilnosti i treniranja ljudi kako da nauče najvažniju veštinu na svetu: sposobnost da uče sami, i to na načine koji su njima najefikasniji. Za to, potrebno je da neko poznaje sebe i svoj lični i profesionalni ‘reckasti profil’. Zahteva se trening u introspekciji. Odgovor na sumrak i evoluciju profesija je prihvatanje nestandarnih i personalizovanih puteva za ličnu i organizacionu evoluciju.
Najveći paradoks modernog sveta je to da automatizacija i AI – paradigme hiper-razvijenog kapitalizma – donose i jednu novu Lenjinovsku paradigmu sveta u kome ‘učiti, učiti i samo učiti’ postaje realnost i uslov opstanka. Sudnji dan profesija, ako ovo shvatimo, može da bude ništa više od samo novog dana, prepunog prilika i novih avantura.